Vukovar,
grad na Dunavu, simbol je otpora i stradanja hrvatskog naroda tijekom Domovinskog rata. Tijekom 87 dana opsade 1991. godine, Vukovar je bio izložen teškim napadima i neprestanim bombardiranjima Jugoslavenske narodne armije i paravojnih postrojbi. Tamo gdje su nekad bile ulice pune života, sada se svijeća pali za one koji su ostali, za one kojih više nema. Rat je stigao tiho, kao oluja bez vjetra, donoseći sa sobom razaranje i bol. Grad je gorio, dani su prolazili u strahu i tami, a iz podruma i skloništa čuli su se tihi jecaji i molitve, pokušaj da se pronađe snaga u nemoći. Majke su čekale svoje sinove, djeca očeve, ali mnogi su čekali uzalud. Pogledi su postajali prazni, a srca skamenjena. Svi su vidjeli, svi su znali, ali opet smo ostali sami jer se tu misli na sve države koje nisu ništa poduzele u početku Domovniskog rata te je Hrvatska (mi) ostala sama.
I kad su prestale granate ostale su rane, u zidovima, u zemlji, u duši. Ostali su nestali, oni čija imena još odzvanjaju u molitvama, čiji se osmjesi pamte kroz suze, oni čija žrtva nikada neće biti zaboravljena. Dan sjećanja je za njih, za sve pale i nestale, za sve koji su izgubili svoje domove, snove i svoje ljubljene. Na taj dan Vukovar postaje tišina koja govori, svjetlo koje treperi u tami. Taj grad, ranjen, ali nepokoren, simbol je boli, ali i otpora te nade da žrtve neće biti zaboravljene, da u toj patnji svi nosimo dio onoga što su oni podnijeli.